Martedì 21 Ago 2012, 21:12
Thu 2 Aug – 20th Monteparadiso hardcore punk festival
U svojoj sobi u kući mojih roditelja imam mali plakat zalijepljen na ormar. Jednostavnog crteža, sa debljim imenima sponzora nego bendova (Mont Oprema, Admiral, autoprevoznik Dobrota Stanko, Fast-food Arne Valkane, Sinderela i ostali…), plakat ostaje kao podsjetnik na koncert na kojeg sam slučajno nabasao 7.8.1993. Te sam ratne godine nažicao roditelje da odemo na godišnji odmor tjedan dana u Pulu, računajući na Art & Music festival koji se održavao nekad u to vrijeme. U subotu sedmog kolovoza sam se tako našao sav spankerisan, u Misfits majici i sa nasapunanim šiljcima na glavi (tada se to nazivalo "sidovka"), pred Uljanikom i na svoju žalost vidio kako je fest prebačen za tjedan dana. Slučaj je htio da se u istom momentu tamo našao i neki Slovenac koji je rekao da je siguran da je u gradu još neki punk koncert jer njegovi frendovi iz benda G.M. Experience tamo sviraju, samo ne zna gdje, navodno u nekoj tvrđavi. I tako smo se nas dvojica zaputili u potragu za misterioznim punk gigom u tvrđavi. Nakon gotovo dvosatnih peripetija i traženja tvrđave - u jednom smo trenu došli i do Fort Borginjona - ukazala nam se na Vidikovcu tražena destinacija. Pred samim mjestom su nam lokalni punkeri rekli da ni ne moramo platiti upad nego da se uzveremo uza zid i kroz prvu rupu uskočimo unutra, pa smo tako i postupili. Kad sam se našao unutra, ostao sam otvorenih usta bar par minuta, jer je to za mene, nadobudnog malog punkera, bez konkurencije bio najveći i najmasovniji punkerski miting kojem sam ikad dotad prisustvovao. Ne samo da nikad takvo što nisam prije vidio, nego ni priče starijih punxa iz Ivanića nisu nikad spominjale ovako veliko punk okupljanje. Prostor tvrđave je bio ispunjen sa nekih 200 do 300 ljudi, činilo mi se da iz svake one rupe u fortifikaciji viri neka glava s čirokanom, a dodatni dojam su ostavljali posjetitelji u majicama meni tada nepoznatih bendova poput Verbal Abuse, EU's Arse ili Upset Noise. Posebna priča su bili bendovi. Nekako sam naslućivao da negdje u Hrvatskoj postoje hardcore/punk bendovi, izvan tadašnjih polu-mainstream/polu-alter kanala, samo nisam znao gdje tražiti. Moj gotovo slučajni posjet Monte Paradiso festivalu, kako sam otkrio da se ta manifestacija zvala, bio je ključni trenutak u kojem sam otkrio hrvatsku underground punk scenu. Tamo sam prvi put vidio Nulu, sa golemim transparentom "Pobjedimo laž, ostvarimo anarhiju", malo poslije i Apatride koji su zatvorili fest, a ako dobro pamtim, gledao sam i slovenske Proleterijat. S godinama sam nastavio pohoditi Monte, u devedesetima neredovito, ali u 21. stoljeću mi je postao ključna točka svakog ljetovanja i godišnjeg odmora. Ne bez razloga, jer je Monte Paradiso 19 godina kasnije, uz sve svoje propuste, nedostatke i "konkurenciju", bio i ostao stožerna točka hrvatskog punk undergrounda. Upravo je Monte Paradiso festival najznačajnije izmodelirao hrvatski punk underground u devedesetima, bez kojeg bi scena vjerojatno bila još slabija i disperziranija, tako da ne želim ni zamišljati na kakvim bi jadnim granama sve to skupa izgledalo da nije bilo Monte Paradiso kolektiva. Pa tako svake godine dolazim honorirati trud ljudi koji su zaslužni da Hrvatska ima 20 godina star punk fest, unatoč nekim muzički zanimljivijim festivalima po regiji i Evropi. I naravno, oblokati se, razbiti i gledati punk bendove, kako se to i radi na punk festovima. I dok DOF funkcionira kao vikend piknik, a Martinska kao Mad Max vikend (a nekadašnji labinski fest je bio krasan poligon za pomlatiti se sa domaćom ekipom - otud i ona kultna pjesma "Za Katića i za bokal vina, zapalit ću Istru do Labina!"), na Monteu se svjedočilo punkstvo. Bilo je i na Monteu tučnjava, kariranja i zabavne dokolice, ali se znala hijerarhija, pa se češće ostajalo hengati na tvrđavi/parkingu nego išlo na uživati na plažu. Punk as fuck.
Ove godine sam konačno popustio i odustao od kampiranja u dvorištu Rojca, pa sam unajmio stan na tri dana. Ne mogu se više buditi u 8 ujutro jer sunce nepodnošljivo tuče u šator niti bauljati okolicom u potrazi za osnovnim sanitarnim čvorom. Vjerojatno se stvar u godinama, ali želim se pošteno naspavati, a ne da mi pijani evropski prosjaci u 3 ujutro žonglaju s vatrom oko šatora, želim 5 minuta mira na prijestolju i fotelju u kojoj mogu pročitati subotnje novine, po mogućnosti uz neku pljugu, da čitam malo između redaka. Možda i ne bih došao odmah u četvrtak na fest da headlineri tog dana nisu bili Hard Skin, odličan ubod koncertne ponude na Paradisu. Sean Forbes, odnosno Fat Bob, šef te najbolje Oi! parodije je danas možda i najpoznatiji kao nenadjebivi Record Shop Dude s Youtubea, rock doktor i punk profesor, pa je Monte Paradiso ove godine, unatoč Franku Turneru na DOF-u i cijelom Terraneu, imao najhipsterskiju ponudu ove godine u Hrvatskoj. Čak se i u dvorištu Rojca našlo par likova sa šeširićima, Wayfairy cvikerima i startasicama, nemaju ti čudaci ni respekta ni ideje kamo ustvari spadaju. Kako je Ivanić stara hrvatska Oi! The Mecca, što nam priznaju čak i Srbi, a svi dobro znamo kako je s njima teško doći do istine, Kata i ja smo, kao najugledniji prisutni predstavnici, ulovili moment sa Fat Bobom i nabacili kraći Oi! The Photo Session. I dok su Novosađani pokušali otkriti zašto je Clash shit punk, mi se nismo upuštali u takove diskusije, jer kad vidiš koja se sve fukara danas poziva na Clash, oko tvrdnje Record Shop Dudea doista nema diskusije! Kad smo već kod Clasha, i Argies su svirali ove godine. Čak mi je i OK njihov ne baš posve uspjeli pokušaj da budu argentinski Clash, ali mi se nije dalo slušati to po ne znam koji put. Kao ni MDX ili Corrosive, koji valjda imaju vikendice u Puli, pa svake godine odsviraju i gig na Monteu kad su već na godišnjem. Nego, Hard Skin su imali sjajan gig jer sam ja bio u elementu da mi se singalonga na poznate stvari, ali mi se u toj izmaglici ipak činilo da bi bend mogao biti i zericu žešći ili glasniji. Ili to tako bude kad bend svira u dva poslije ponoći? Mislim, meni je bilo odlično jer sam veliki štovatelj njihovog opusa, no moguće je da se gig nije dopao ekipi u crnini s dredovima koji su došli zbog Antisecta, al tko ih jebe. Oi The Soap, ekipa!
Najveće iznenađenje drugog dana bili su mi Spermbirds. Vidio sam previše starih bendova koji su ostarili bez dostojanstva, pa takvi gigovi mogu biti tek otužna predstava ekipe u krizi srednjih godina. Ovaj put sam se prevario, jer je bend odsvirao tako dobar koncert da je čak i ekipa koja ih ne sluša komentirala kako su bili dobri. Kao staro vino, ponovili su recept Leatherfacea otprije par godina na DOF-u. Energično, poletno, sa stilom i bez preseravanja, sa doziranom spikom između pjesama i bez gluposti, Spermbirds su bili definitivni vrh Montea ove godine, ne računajući Hard Skin koji su Oi! The Category za sebe. Priznajem da i nisam pretjerano provjeravao njihove albume nakon "Something to prove" koji mi nisu bili loši, ali ne u rangu prvog albuma, jer sam se već znao opeći na kasnijim "ozbiljnijim" albumima perjanica evropskog hardcorea, ali Spermbirds su uživo čak i bolji sa kasnijim stvarima, više mi vuku na neki Dead Kennedys/Naked Raygun miš-maš nego na Minor Threat/Angry Samoans zvuk prvog albuma. Od ostalih bendova te večeri sam pogledao i Fakofbolan, ali o njima više u reportu s Martinske. Nek bendove sam nažalost propustio (Nulla Osta recimo), neke nasreću (Sentence recimo, koji su se kako vidim uguzili i na Panonian challenge, jesu li oni doista tako dobar bend, al ja to ne kužim, ili umiljato janje više majki siše), neke u zadnje vrijeme viđam relativno često (AK47), neke ne shvaćam dovoljno ozbiljno (Aktivna Propaganda), a u Rojcu se uvijek nađe niz drugih sadržaja. Jap-worship ove godine u vidu See You In Hell i Burial nisam baš posve vidio jer sam dobrim dijelom bio na parking flooru, ali Anamarija je rekla da su oba benda bila super, a njenoj prosudbi vjerujem. Mene je više razveselilo što sam našao dva klasična albuma za svega 12 eura po komadu, dok bi na eBayu za njih pljunuo 20 do 40 eura. Ne mogu previše o vinilima, jedan sam već obećao Šubari kao poklon kad će se ženiti (ovime ne najavljujem Šubarino skoro vjenčanje, da se ne bi sad ovo razvlačilo ko ona kvazi-inkriminirajuća fotka s Tragedije), pa mu ne želim pokvariti iznenađenje, a drugi je Poison Idea "Ian McKaye" oriđinale na In Your Face.
Treći dan nisam imao nekih favorita. Unatoč respektabilnom line-upu ove godine, meni ne leži toliko tih mračnih krljastih bendova na hrpi, ja sam i dalje fan onog klasičnog punka. Deafness By Noise sam isto već gledao po ne znam koji put na Monteu, ali danas već ponestaje oldtimerskih bendova na domaćoj sceni. Iako su u domovini polako izgubili svoju publiku, oni bar izdaju nove albume i grade tu inozemnu karijeru, za razliku od pulske inačice Greatful Deada koji bar četiri godine sviraju svoje povratničke gigove i krčme staru slavu u nepovrat. Antisect mi nikad nije bio ništa posebno, imam "In darkness there is no choice" i sav mi je nekakav poluatmosferičan, puno draži su mi "Arise" Amebixa, "Death Church" Rudi Penija ili "No laughing matter" Anti-Systema, al sam vidio kako ženice iz Attacka vriskaju i pocupkuju kao i njihove mainstream vršnjakinje na, ne znam, Tonija Cetinskog, pa sam ostao čekirati bend, inače gospodu u godinama kao i Spermbirds, bez guma na nogama i dreadlocksa na glavama kao nekad u osamdesetima. Uživo to meni zvuči kao da se Flux Of Pink Indians i Tank šamaraju na Hawkwind povjetarcu, rockerski punk/metal križanac, takvo što bih očekivao kad bi na motorijadi u Stankovcima svirala neka punk grupa umjesto Uriah Heep tribute benda. Još su na kraju i podijelili bedževe, pa sam otrčao po besplatni merchandise. I na kraju Inner Terrestrials. Bend mi je bio najpoznatiji po tome da im na bubnjevima svira Paco iz Conflicta, iako izgleda da neće još dugo, jer je sličniji Pig Championu na bubnjevima, a muzički su mi u kalupu s P.A.I.N., samo što su mi potonji bili OK, a ovi baš i ne. Valjda nemam više volje za takve bendove, minimal ska/dub/punk, bend za crusterski after, pomalo anti-klimaks, s obzirom kako je fest počeo, a nije ni pomoglo to što me frontmen podsjeća na izgubljenog brata Stinkyja Turnera iz Rejectsa i onog njemačkog porno glumca s početka devedesetih, baš neka socka ekipa ili su sva sranja koja sam utrpao u sebe tijekom tri dana polako prestajala djelovati pa sam se počeo dosađivati. Čim imaš meku postelju na kraju dana - ili na početku, ipak sam lijegao oko 5 ujutro - i opijati nekako slabije djeluju, tijelo se stigne rekuperirati. Prošao sam još po parkingu oko 4 i pokušao animirati ekipu, inače sve mladce u dvadesetima, na povlačenja još par lajni kokaina i to na đemdo, ali su svi zamrli i pozaspali. I onda mi oni pričaju o starim ljudima, pih.
Ujutro sam ipak osjetio posljedice burnih noći na Monteu, a još sam se morao dići u pol 10 i početi pakirati, tako da nisam otišao proslaviti najveći hrvatski praznik u najpoznatije hrvatsko selo, nego sam se uputio doma. Nekako sam računao da sam potrebniji za našu stvar gore u talijaniziranom srbkom vilajetu, nego da dolje propovijedam preobraćenima. Trebam li uopće govoriti da opet nisam vidio nijedan primjerak Hrvatskog Lista na kioscima u Istri?
A kad smo već kod ovih domoljubnih tema, bit ću tako cool i angažiran, po starom Oi! principu "Havin' a laugh, havin' a say" i pojasniti neke stvari koji hrvatski mediji non-stop prešućuju, pa se možete kurčiti pred familijom i bezbrojnim hrvatskim pravnicima koji mlate praznu slamu, kao što sam ja diskutirao sa svojim ocem o ovoj temi.
Dakle, što je taj udruženi zločinački pothvat i zašto sumnjam da će se Gotovina izvući sa manjom kaznom kako to pompozno najavljuju Večernji i HRT?
Spominjale su se ove teme i u hrvatskim medijima, ali rekao bih nedovoljno jasno, pa da se okušam u objašnjavanju.
U samoj presudi piše kako se Gotovinin predmet ne bavi time je li akcija Oluja bila legitimna niti se dovodi u pitanje odluka da Hrvatska poduzme oslobodilačku akciju, nego jesu li srpski civili na području tzv. Krajine bili mete zločina. Dakle, nije problem u nekakvom jebenom prekomjernom granatiranju, topničkim dnevnicima ili o čemu se već trkelja nego u tome da je počinjen ratni zločin istjerivanja Srba, a.k.a. udruženi zločinački pothvat. Kako je Haaški sud došao do zaključka da se taj zločin ipak dogodio? U obzir su došle sljedeće činjenice:
1. Velik broj pojedinih zločina, dakle ubojstva, pljačkanja, paljevina kuća kao i masovni zbjeg srpskih civila. Više nitko ne dvoji da su se zločini dogodili, nego se sad raspravlja o finesama jel izgorilo 30 tisuća kuća ili samo 10 tisuća i da li se u to ubrajaju i štale.
2. Brijunski i drugi transkripti sa sastanaka hrvatskog vrha. Dakle, ne stoji tvrdnja da je Brijunski transkript bio jedini dokaz o udruženom zločinačkom pothvatu, ono kad Tuđman kaže "trebamo nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu".
3. Svjedočenje Petera Galbraighta, tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj.
4. Javne izjave Franje Tuđmana nakon Oluje. Na Youtubeu se mogu vidjeti snimci Vlaka Slobode gdje Tuđman na svakoj stanici ponavlja kako Srba više nema niti ih neće biti, kako nisu stigli ponijeti ni gaće na štapu i tako to. Nije baš neka tajna.
5. Diskriminacijski potezi koje je donijela hrvatska vlast vezano uz imovinu s ciljem da onemogući ili oteža povratak srpskih civila. Po zakonima Jure Radića, izbjegli Srbi su se morali vratiti za mjesec-dva, inače bi ostali bez imovine.
6. Potezi koje hrvatska vlast poduzela ili razmatrala radi poticanja naseljavanja Hrvata na područje tzv. Krajine. To se posebno odnosi na Hrvate iz BIH s područja tzv. Republike Srpske, kojima su poklanjane srpske kuće.
7. Propuštanje hrvatskih vlasti da efikasno istraže i kazneno gone pojedinačne zločine počinjene tijekom i poslije Oluje. Grubori, Varivode i ostalo.
Pa kad se na kraju zbroji dva i dva, jel…
Te priče o nepostojanju udruženog zločinačkog pothvata pile granu na kojoj sjede i presude protiv većine Srba u Haagu. Kad bi udruženi zločinački pothvat doista pao, u teoriji bi se moglo dogoditi da se ponove suđenja Milanu Martiću i ostalima. Nisam pravnik, a Teoriju Prava kod Pađena sam ionako prošao na jedvite jade, ali uz sve ovo navedeno, meni se doista čini da Gotovina ne bi trebao polagati prevelike nade u smanjenje svoje kazne, osim ako se nekako ne utvrdi da Gotovina nije bio dio hrvatskog vrha koji je planirao sve ovo. Kad bi se recimo dovelo na sud Juru Radića i Ivana Jarnjaka, možda bi se priča i mogla nekako promijeniti, no ovako, čisto sumnjam. Što i dalje ne mijenja činjenicu da je Oluja bila legitimna akcija. Pa tko ne želi slaviti njenu obljetnicu, ne mora. Više janjetine za nas.
P.S. Ako netko nekim čudom nije vidio Record Shop Dudea u akciji, ovdje prilažem dokaz njegove duhovitosti. Vrijedi pogledati i ostale klipove, primjerice zašto punk ne valja i kako se odnositi s ekipom na indie festovima.